U Čakovcu je u srijedu predstavljena knjiga koja kroz fotografije, osobne zapise i iskrene životne priče govori o djeci Tanzanije, volontiranju, zajedništvu i susretima koji mijenjaju čovjeka.
Neke se fotografije pamte zbog onoga što prikazuju. Druge zato što u čovjeku probude emociju. A postoje i one koje postanu tek početak priče – priče koju objektiv fotoaparata ne može do kraja zabilježiti.
Upravo je takva knjiga „Bijeli anđeli“ autorice Martine Strahija, predstavljena u Multimedijalnoj dvorani Muzeja Međimurja Čakovec u organizaciji humanitarne neprofitne Udruge „Ti nisi sam“, koja već godinama pomaže nezbrinutoj i odbačenoj djeci Tanzanije. Naslov njezine knjige „Bijeli anđeli“ je osobni i prisni naziv koji im je autorica tijekom godina spontano nadjenula, pretvarajući ga s vremenom u simbol njihove povezanosti.
Za Martinu Strahija fotografija je odavno više od profesije. Poznata međimurska fotografkinja posljednjih sedam godina gradi i jedan posve drugačiji put ,humanitarni, osobni i životni. U Tanzaniju odlazi od 2019. godine, gdje volontira u školi svetoga Franje Asiškog, mjestu koje je istodobno škola, dom i utočište za djecu s različitim životnim i zdravstvenim okolnostima. Među njima su albino djeca, slijepa i gluhonijema djeca, djeca rođena s teškoćama, ali i ona zdrava, često bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
Presudan trenutak, istaknula je autorica, dogodio se nakon susreta s paterom Jozefatom, misionarom koji ju je odveo u školu sv. Franje Asiškoga u Bomang’ombeu. Susret s djecom bio je, kako danas kaže, trenutak spoznaje i već tada znala je da je pronašla mjesto kojem želi pripadati i u kojem želi pomagati. „Kroz sedam godina klince sam počela zvati svojim klincima, a zbog boje kože zvala sam ih Bijelim anđelima. Tako je nastao i naziv knjige“, objasnila je sama autorica.
Iz tog višegodišnjeg iskustva nastala je knjiga, ne kao klasičan fotografski zapis o Africi, nego kao osobna priča o ljudima koje je Martina susrela i koji su, kako sama priznaje, promijenili njezin pogled na život. Tijekom sedam godina volontiranja nastale su tisuće fotografija. No, najvažnije priče često nisu završavale pritiskom na okidač fotoaparata. Knjiga zato donosi ono što fotografija sama ne može, razgovore, osjećaje, svakodnevne situacije, susrete i male trenutke koji s vremenom postaju velike životne lekcije. „Bijeli anđeli“ spajaju dokumentarnu fotografiju s osobnim iskustvom i stvarnim pričama o humanosti, nadi, dostojanstvu i snazi međuljudskog odnosa.
„Ja sam učenik, a ta djeca su veliki učitelji“
Govoreći o nastanku knjige, Martina Strahija istaknula je kako ona nije zamišljena kao vodič kroz Afriku, Tanzaniju ili volontiranje. „Ovo je knjiga mojih uspomena, mojih priča u kojima sam bila samo sudionik, a glavne uloge su preuzeli oni mnogo veći. Predivne male osobe koje sam s vremenom prozvala svojim klincima, one velike duše u malim tijelima.“.
U središtu njezine priče upravo su djeca. Ona zbog kojih je, kako kaže, otišla s namjerom da nešto promijeni, a vratila se shvativši da su oni promijenili nju. „Bijeli anđeli je knjiga u kojoj sam ja učenik, a ta djeca su glavni likovi, veliki učitelji i vjerujem, jednoga dana velike vođe.“ To je možda i najvažnija poruka cijele knjige – da volontiranje nije jednosmjeran odnos u kojemu jedan čovjek dolazi nekome pomoći. To je susret iz kojega obje strane odlaze drugačije.
Martina je govorila i o tome kako se s vremenom mijenja pogled na ljude i sredinu u kojoj živiš. Ono što je na početku nepoznato i udaljeno, postupno postaje blisko. Volonter više ne promatra „druge“, već ljude koje doživljava svojima. Razlike u boji kože, kulturi i okolnostima iz kojih dolaze postaju manje važne od onoga što ih povezuje. A upravo je zajedništvo jedna od snažnih tema njezina iskustva. „U Hrvatskoj sam išla u školu, a u Africi sam naučila biti čovjek.“ Rečenica je to koja sažima iskustvo koje je teško opisati samo riječima ili fotografijama.
Martina Strahija kroz knjigu ali i na njezinu predstavljanju govorila i o razlikama između života u Europi i Tanzaniji. Paradoksalno, smatra da je ponekad teže živjeti u društvu koje ima sve odgovore nego u sredini koja raspolaže s mnogo manje materijalnih mogućnosti. U Europi, kaže, ljudi često nose više ograda, predrasuda i unaprijed izgrađenih stavova. U misijskim krajevima susrela je ljude koji su otvoreniji, neposredniji i spremniji prihvatiti drugoga. Upravo zato „Bijeli anđeli“ nisu samo priča o Tanzaniji. Oni su i priča o nama, o tome kako gledamo druge, koliko smo spremni izaći iz vlastitih okvira i što se događa kada dopustimo da nas susret s drugačijim čovjekom promijeni.
Otvorene glave i čista srca. Poruka je to koja se provlači kroz Martinino iskustvo, ali i kroz samu knjigu.
Priča koja povezuje Međimurje i Tanzaniju
Posebnu vrijednost promociji dao je i premijerni videospot nastao u suradnji s učenicima Gimnazije Josipa Slavenskog Čakovec i profesorom Nikolom Mutvarom te tanzanijskim rap umjetnikom Dogojanjom, Video povezuje djecu i mlade iz Međimurja s njihovim vršnjacima iz Tanzanije, stvarajući svojevrsni most između dvaju udaljenih, ali ljudski vrlo bliskih svjetova. Upravo takvi susreti pokazuju da humanost ne poznaje granice, jezik, kulturu ni boju kože.
Knjiga „Bijeli anđeli“ tako ostaje puno više od zbirke fotografija. Ona je svjedočanstvo o jednom putovanju koje nije završilo povratkom u Hrvatsku. To je priča o ljudima koji su ostali u srcu, o djeci koja su postala učitelji i o spoznaji da ponekad krenemo nekamo kako bismo pomogli drugima, a vratimo se bogatiji za ono što smo od njih naučili.
Uz autoricu, u programu predstavljanja sudjelovale su urednica knjige Dora Kulić i recenzentica dr. sc. Sonja Tošić Grlač. Osim članova obitelji, prijatelja i velikog broja posjetiteljima, podršku ovom projektu dali su svojim dolaskom i međimurski župan Matija Posavec , Gradonačelnica Grada Čakovca Ljerka Cividini, njezina zamjenica Lana Remar te ravnateljica Muzeja Međimurja Maša Hrustek Sobočan.
